3/24/2016

Vestina strpljenja

Onaj ko zeli da ubrza tempo zivota radi protiv sebe. Kljuc za promenu je spoznaja da je jedini momenat za srecu - sada.

"Zelim da se stvari dogode onda kada ja hocu." "Mrzim da gubim vreme." "Kako su ljudi spori." "Pozuri, kasnimo." "Zasto me jos uvek ne zove?" "Ne podnosim cekanje."



Sigurno ste se dobro upoznali sa nestrpljenjem. U danasnjem nacinu zivota i tempu koji se trudimo da odrzimo, tesko je odoleti nestrpljivosti. Prvo, shvatite da je beskorisno pozurivati vreme. Sta vise, pozurivanje ne menja dogadjaje niti ih ubrzava vec nas vodi u napetost. Koliko god se trudili da ih ubrzamo, stvari ce se uvek odvijati u svom ritmu, onako kako su se oduvek odvijale. I ne samo to. Nestrpljenje je opasno po zdravlje. Svaki put kad smo nestrpljivi, jednako je stetno kao i uneti otrov u telo. Da, zivimo u drustvu u kome se hvali brzina, medjutim spasiti se sindroma  "sada i odmah" je moguce. Svodi se na promenu stava.

"Svi zelimo da budemo srecni. Cak i kada svesno radimo protiv srece."

Zamislite da se za volanom automobila i da se lagano vozite jednom trakom. Odjednom ispred zastaje automobil  i shvatate da je formirana kolona. Ne vidite sta se desava i zakljucujete da vreme prolazi ali vi stojite u mestu. Pocinjete da gubite strpljenje. Ubrzo shvatate da neko istovaruje kamion i da ce to potrajati. Umorni od cekanja i buke u saobracaju vi, kao i ostali pocinjete da trubite besno.
Nakon nekog vremena, kolona se pokrece ali ste i dalje uznemireni. Necete biti svesni, ali negativne emocije ce vas pratiti tokom ostatka dana. Da li je vredelo? Da li se kolona zbog toga ubrzala? Da li mislite da je vozac ispred vas imao nameru da bas vama ugrozi dan? Pravi je paradoks da nestrpljenje povredjuje samo one koji su nestrpljivi.

"Ono sto stvara stres je zelja da se bude tamo, kada ste ovde. Biti u sadasnjosti kada zelite da ste u buducnosti."

Zasto smo nestrpljivi? Sta to toliko bolje cekamo od onoga sto nam se dogadja?  Nestrpljenje nastaje kada nesvesno zivimo. Ono je posledica, rezultat koji nam pokazuje da stav koji zauzimamo pod  odredjenim okolnostima je pogresan.

Prica o voznji se moze prepoznati i u drugoj prilici, jer nasa neprijatna osecanja nas stavljaju u "zacaran krug." Osecanje koje nas provocira je da nesto ne zavisi od nas, jer mi ne mozemo da uticemo da dogadjaje i na vozaca da ubrza. Taj osecaj nemoci nad situacijom, nas tera na bes, plac i stres.
Zaista, svaki vozac ima pravo da uspori, cak i ako ce nas to na kratko ugroziti.
Zasto nam je toliko tesko prihvatiti ono sto se desava?

Ziveti budan


"Ako ne pronadjes zadovoljstvo u sebi, uzalud je trazis u drugima."

Odgovor je jednostavan. Svaki put kada smo nestrpljivi, priredjujemo sebi neprijatnost, jer verujemo  kako sreca nije u momentu u kome zvimo, vec u nekom drugom koji ce tek da dodje. Zelimo da se sve resi odmah i u nasu korist kako bismo bili u situaciji prijatnijoj od vec postojece.

U ovom laznom uverenju krije se jos jedna neprijatna istina, za koju treba hrabrosti priznati je. Nestrpljenje je pokazatelj da nismo zadovoljni sami sa sobom. Jer ako zaista jesmo ne bismo pozurivali, ljude ideje i saobracaj.

Kada izgradimo zadovoljstvo sa onim sto jesmo, mozemo se dalje baviti spoljnim okolnostima i zauzeti najpovoljniji stav i ponasanje u svakom trenutku. Shvatamo da iako ne mozemo promeniti ono sto nam se dogadja mozemo promeniti nas stav. U slucaju saobracajne guzve umesto besa, mozemo udahnuti duboko, pustiti radio i zapevati i raditi druge stvari, a to priznacete zavisi samo od nas.

Sebe bi trebali postedeli nestrpljenja, nepozvanog gosta koji dodje i ostane na neodredjeno vreme. Kako bi zauzeli povoljniji stav, vazno je da se setimo kako sve u zivotu zahteva vreme i svoj proces.

Zivot ima svoj ritam


" Covek kada uzme da izucava nesto, pokvari sve u zurbi da sto pre nauci."

Treba shvatiti da je sve sto radimo deo naseg postojanja i ima svoju svrhu, tako da oprostiti se sa nestrpljivoscu, znaci biti zadovoljan sa sadasnjoscu, tamo gde smo. U stvari, nemoguce je pronaci srecu na bilo kom mestu osim, sada i ovde.

Mi ljudi smo skloni zajednickom fenomenu, da uvek zaboravljamo ono jednostavno i postajemo zrtve sopstvenog nemara. Proslost je secanje, a buducnost samo mastanje. Sada, je jedina stvar koja postoji, prostor i vreme gde mozemo da se povezemo sa nasim unutrasnjim bicem. Mozda ne izgleda na prvi pogled, ali sada, je bas sve u redu. Sada, je sve na svom mestu i kako treba da bude. Jedini problem je da nas um ne prihvata uvek ono sto se desava, pa pokusava da se izmesti negde drugde i daje moc necemu sto ne zavisi od nas samih.

Sledeci put kad vas uhvati napad nestrpljenja, zapitajte se, sta to ne prihvatate? Sta to fali ovom trenutku? Sta to nas sprecava da srecu pronadjemo sada i ovde? Gde zurimo?

Kada sebi odgovorite na ova pitanja, shvaticete da je projekcija buducnosti ili proslosti  samo opomena da nismo u miru sa sobom u sadasnjosti.
Zaista,ucimo se pravoj vestini onda kada shvatimo da je pravo mesto samo ovde, a pravo vreme samo sada.






3/08/2016

Sta znaci voleti sebe

Cula sam pricu o tome kako su nekada svi ljudi bili bogovi.
Medjutim, zloupotrebljavajuci svoje privilegije zivot je morao da se promeni, kako bi ljudi sazerli.
Savet mudraca je odlucio da se bozansko, koje je nekada pripadalo ljudima, sakrije ispod Zemlje, u Okean, Mesec. Posmislili su, hajde da vidimo dokle ide tvrdoglavost i glupost coveka, koji ce istrazivati i koristiti svo bogatstvo kako bi osvojio prostor i na kraju pronasao skroviste. Svi su se slozili kako ne postoji mesto gde covek nece krociti da pronadje ponovo bozansko koje mu je oduzeto. Ubrzo neko se dosetio da se bozansko sakrije u covekovovom srcu, jer tu ce se retko ko dosetiti da ga trazi. I od tada pravo bogatstvo lezi skriveno duboko u covekovom srcu i samo tu ga mozemo naci.

Mnogi  jos uvek nisu otkrili pravo bogatstvo za kojim ceo zivot tragamo. Zivimo odvojeni od nasih srca u potrazi za necim sto bi nas ucinilo srecnim. Postoje ljudi koji ne mogu da podnesu da budu sami, u tisini otudjeni od svega, jer tek tada osete svoju praznu unutrasnjost.
Drustvo cini sve napore kako bi nas uverilo da je ljubav prema sebi sinonim za sebicluk i da je bolje da ocekujemo od drugih da nas vole kako bi se osecali upotpunjeni.Ono sto nismo spremni da damo sebi, trazimo od drugih i u drugima.

Mozda jos ne znate, ali ova potraga sebe u drugima unapred je osudjena na propast.  Samo i jedino nasa unutrasnja veza nam moze nedostajati u zivotu. Kad ostavimo po strani zadovoljstva, koje na cas donese neki "uspeh"ili potrosnja i zabava, ono sto trazimo da budemo srecni je u nasim srcima. Budite iskreni, koliko vremena trosite na upoznavanje sebe, vremenu da osetite unutrasnji mir i uradite nesto iz puke ljubavi?

Kao i u svakom aspektu zivota,zdravo emocionalno stanje u velikoj meri zavisi od obuke,razumevanja i posvecenosti.



"Zivot te tretira onako kako tretiras sebe."

Voleti sebe nema nikakve veze sa prolaznom modom ili kicom. To je vrlo ozbiljan zadatak. Kada govorimo o ljubavi odnosi se na misli, reci,dela i ponasanje prema sebi. Dakle, voleti sebe je sinonim za slusati sebe,postovati, prihvatiti i biti strpljivi sa sobom u bilo koje vreme i u bilo kojoj situaciji.
Prvi korak da zavolimo sebe jeste da se upoznamo sa sobom. Potrebno je da saznamo kako  funkcionisemo da bi saznali sta nam je potrebno i zasto. Mozda na prvi pogled deluje tesko, jer samospoznaja nije cilj do koga se moze doci za neko odredjeno vreme, vec jedan ceo zivotni proces.To je jedini put koji nam pomaze da zagospodarimo umom i prihvatimo sopstvene strahove, komplekse i frustracije.

"Svetlost je prejaka za one koji zele da zive u tami."

Koliko god zeleli da verujemo da smo dobri, uglavnom smo  rukovodjeni nasim verovanjima, motivima, zeljama i sebicnim ponasanjem, ali ne zelimo to da priznamo. Tesko nam pada kritika drugih a posebno samosvest. Kad neko istakne nase slabosti ili kada ih sami uocimo, imamo tendenciju da se branimo. Iz ovoga dolaze nase detinjaste reakcije, a emocionalna zrelost se pojavi tek kada prihvatimo i shvatimo da kao i svi i mi  imamo "tamnu stranu". Gotovo u isto vreme kada poradimo na sebi, menja se i nas odnos sa drugima. Postajemo zreliji, sa vise razumevanja i svet postaje lakse mesto za zivot. Kako rece neko mudar, promena sveta je zapravo promena svesti.

Pravo bogatstvo 

Voleti sebe takodje znaci izleciti rane koje su nastale u konfliktima sa sobom. Toliko smo usavrsili  izbegavanje bola da nam je lakse da idemo kroz zivot noseci masku. Ponekad se toliko naviknemo na istu i zacas zaboravimo ko smo bili pre maske. Dosta je slojeva kojih moramo da se resimo pre nego vratimo se svojoj pravoj esenciji.

Nije tako lako izvodljivo, ali tisina moze pomoci. U tisini covek najbolje dozvoli istini da izadje iz njega. Zato su sva sveta mesta-u tisini. Da li mozete da podnesete da neko vreme budete sami, bez ometanja,primecujuci sve oscaje koji nam naviru, cak i ako su neprijatni?
Ako postoji neka nelagodnost, poznatija kao "dosada",  tacan je signal koliko ste se udaljili od svog srca. Umesto da izbegavate ovaj kontakt, potrebno je skupiti hrabrosti, a kada se svesno usmerimo na problem mozemo i pronaci njegovo pravo resenje.

"Kada naucite da volite sebe, prestajete da pronalazite razloge za borbu i sukob sa okolinom i zivotom."

Jednom kada pocnemo da se bavimo sobom, na red dolazi odgovornost. A to je ono gde nasa ljudska priroda trazi precice i olaksice. Kao na primer, odgovornost za svoje telo i kako se hranimo. Zdrava mera izmedju aktivnosti i odmora je neophodna svakoga dana. Dobar izbor sa kim se druzimo, sa kim poslujemo i sa kim smo u vezi nam je preko potreban kako bismo postovali sebe. Kada se pretvorimo u roba svojih navika, pristajemo na kopromise koji nakon vremena dodju po svoje. Najjasniji znak da negujemo ljubav prema sebi je povratak vitalne energije, koja poboljsava nase fizicko i emocionalno zdravlje. Vitalna energija je ona kada osetite da niste umorni i istoseni vec obrnuto.

Tek kada vodimo uravnotezen nacin zivota mozemo da se posvetiti najvecem izazovu: uspostaviti kontrolu nad sopstvenim umom.
Tada razvijamo nase samopostovanje. Pravi pocetak je kada konacno shvatimo da ne tezimo trazenju sebe u drugima vec prihvatimo i zavolimo ono sto jesmo. Kada postanemo vlasnici sopstevnih misli tada samo mi upravljamo nasom sudbinom. To je ponovo pronalazenje bogatstva sa pocetka price, za kojim tragamo citavog zivota..

"Zaista posedujemo samo ono sto se ne moze izgubiti u velikom brodolomu."

Negde sam cula dobar savet: ako vam je dosadno (a i ako nije) pocnite da se bavite sobom. Nije lako ali vredi svakog truda.

Srecno!