6/15/2016

Veština skromnosti

Ponosni, ponekad arogantni i 'mudri' po prirodi, skloni smo da pomislimo kako je naš način gledanja na život, jedini ispravan. Maske nekog modernog života nastoje da nas prevare i otežaju nam da nastavimo da rastemo.

Većina živi u uverenju da je njihov način života, jedini ispravan. Onaj ko se usudi drugačije da gleda na stvari, smrtno je pogrešio. Ustvari, skloni smo da se družimo samo sa onima koji stvari vide poput nas, 'kao sav normalan svet'. Ali pitate li se odakle nam dolaze naše vizije života? Možemo li ih sa sigurnošću zvati, naše? Da li smo ih baš mi, slobodnom voljom izabrali?



Od dana kada su nas doneli na svet, naučeni, ili uslovljeni smo da se ponašamo u skladu sa uverenjima okruženja i porodice. Da li ste vi izabrali jezik kojim govorite? A šta je sa timom za koji navijate? U zavisnosti od zemlje u kojoj smo se rodili i rasli, formirali smo određen ukus za kulturu, politiku, religiju, pa čak i određen stil i posao kao ljude koji nas okružuju. Kako bi izgledao život da smo se rodili u nekom selu u Indiji, na primer?
Drugačije, zar ne?

Zašto se onda držimo toliko identiteta koji smo pozajmili? Zašto ne preispitamo naša uverenja kako doživljavamo život? Kako se to ignorisanje odražava na naš život?


Da odgovorite, dovoljno je da pogledate oko sebe, društvo u kojem živimo. Vidite li srećne ljude dok stojite usred saobraćajne gužve? Da li se spokojni ljudi pojavljuju svaki dan u novinama i na televiziji? Vidimo li ljubav i razumevanje na poslu? Neznanje je klica nesreće. To je korov iz koga nastaju svi naši sukobi i nemiri. Ne postoji ni jedno biće koje želi ili bira da živi u patnji. Ljudi više od svega žele da žive srećni, ali nemaju pojma kako. Nekako je lakše obmanjivati sebe nego se pokrenuti i priznati da je vreme da preispitamo verovanja i da počnemo da se menjamo, ma koliko to bolno bilo.

Mnogi su izgubili umetnost življenja. Dugi niz godina nas ubeđuju da radimo stvari koje ne volimo da bismo mogli da priuštimo stvari koje nam ne trebaju i zadivili one do kojih nam nije stalo. Ako vam je život besmislen, suočite se sa njim. Dosta smo se zavaravali. Ako se osećamo prazni, budimo iskreni. Prestanimo da izbegavamo ono što je tu. Obmanjivati sebe je lako, ali to je nedostatak iskrenosti. A iskrenost nam je više nego ikad potrebna kako bismo prepoznali u kakvom stanju je naš život. Osim ako sami sebi ne priznamo da problem postoji, nemoguće je da ćemo ga ikada rešiti. Jedino što može da nam pođe za rukom je da stvorimo bezbroj-novih.

Iskrenost je bolna, na prvi pogled. Isto koliko vas boli može i da vas oslobodi. Ona nam omogućava da se suočimo sa istinom na putu saznanja ko smo i kako se odnosimo prema našem unutrašnjem svetu. Tako počinje pravi put koji vodi u blagostanje i prestanak nošenja maski kako bismo zadovoljili druge i bili prihvaćeni.

Zauzvrat, iskrenost je potrebna da otkrijemo šta se to krije pod tepihom naših unutrašnjih borbi. Potrbna je snaga da bismo ispitali laži koje su deo naših života. U meri u kojoj iskrenost postane deo našeg bića osetićemo ogromno olakšanje, jer nećemo više morati da se pretvaramo da smo ono što nismo.

Bez obzira koliko patili, teško nam je da shvatimo da smo pogrešili. Koga vidite u ogledalu? Nisu nam nepoznati sistemi kojima se branimo samo da ne pobegnemo iz zone u kojoj smo sigurni. U toj 'mirnoj luci' nalazi se sve ono čime zavaravamo sebe i čime se branimo da nam ne fali ništa što bi mogli naučiti. Na taj način samo pothranjujemo lažno stvoreni identitet.


Isto to radimo i sa ponosom, koji nas čini da se osećamo nadmoćno kad se poredimo sa nekim, otkrivajući kompleks inferiornosti. Tu se javlja potreba da budemo uvek u pravu.
Da, glavni uzrok sukoba sa ostatkom sveta je naš ponos. Uglavnom zato što ne priznajemo sopstvene greške, tačnije ni ne zastanemo da porazmislimo, zašto tako mislimo? To je glavni uzrok nedostatka skromnosti.
Skromnost znači prihvatiti svoje nedostatke, slabosti i ograničenja. Ona nam dozvoljava da preispitamo sve što smo do sada uzimali zdravo za gotovo.

'Skromnost nam dozvoljava da utišamo sebe, dozvoljavajući da čujemo i druge.'

Paradoks skromnosti je da kada se o njoj govori i kada se ističe, ona sigurno nestaje. Uhvatite nekad sebe pa i druge da kažu, 'moje skromno mišljenje'. To nije ništa drugo do maskiran ponos. O pravim vrednostima poput ove se ne priča već se pokazuje. U slučaju da zaista postoji, drugi će primetiti a ne mi sami. Biti jednostavan je spoznati našu pravu suštinu, daleko od ega. I kada uđemo tu, ispod površine shvatamo da mi nismo ono što mislimo, kažemo ili čak radimo. Ni takođe nismo ono što imamo niti šta smo stvorili. To je tajna, koju znaju samo skromni i mudri ljudi.

U onoj meri u kojoj smo skromni, spremni smo da priznamo greške, da naučimo iz njih i krenemo dalje. Odjednom shvatiš da nema potrebe da svi znaju tvoje mišljenje i još manje da budeš u pravu. Samo zahvaljujući ovom daru, možemo da preispitamo svoja uverenja i saslušamo nešto čak i kada se protivi onome za šta mislimo da je dobro. Tako postajemo radoznali za život, spremni da istražujemo nove forme postojanja i razumevanja života, umesto da bežimo od njega. Sve dok tražimo, svetlo obasjava naše neznanje koje polako iščezava i otvara put ka mudrosti.